Zapisi utrnulog vremena
samostalna izložba, Varaždin 2020.
izložba radova nastalih kao reakcija na lockdown
kustosica izložbe: Elizabeta Igrec
iz predgovora kataloga izložbe:
U zaustavljenim trenucima izolacije sve neuobičajeno postaje uobičajeno: primoranost bivanja kod kuće, ograničenje kretanja; dok svako kretanje izaziva opasnost, Danijelin umjetnički nerv upravo u tim trenucima nezaustavljivom žudnjom ponire u glinu konfesionarski utiskujući proživljeno i doživljeno.
Zar nisu upravo najteži životni trenuci poput neuzvraćenih ljubavi, ratova, bolesti, smrti bližnjih u umjetnosti iznjedrili najljepša remek-djela?
Ljudska nemoć i bespomoćnost u okružju „svemogućeg“ tehnološkog napretka, potvrđuje „da čovječe malen si“.
Tišina doma zamijenila je buku svakodnevice, a utrnulo vrijeme potaklo je svestranu keramičarku da u svakom i najmanjem trenutku pronalazi razlog bivanja i smisao stvaranja. Kreće to polako, kao što je teklo i vrijeme, svaki artefakt novoizrađen postajao bi zapis trenutka i
vremena, koji je bilježio to vrijeme toliko strano svima nama.
Autorica horizonte svoje intime bilježi neposredno u materiji s kojom dijalog nije stran, s prstima uronjenim u glinu mijesi zapise utrnulog vremena. „Doista, nitko kao keramičari ne odvode ili vraćaju u prethistorijsko gnijezdo, s oblicima koje kao da su lizali plamenovi pećinske vatre i mijesile grube ruke.“ (I. Šimat Banov).
Izložbom predstavljamo 14 odabranih skulptura u keramici, od kojih su dvije nastale u razdoblju prije korone, a ostale u vrijeme „izolacije“. Ove dvije izdvajamo posebno jer su stilski u potpunoj suprotnosti od kasnijih radova (In the balance, Zatočena). Ta djela obilježavaju sretno vrijeme. Podsjećaju na kukuljice oblih formi, šupljikave osnove produbljenih prostornih volumena, koji plijene lakoćom, prozračnošću i poletom. Bliske su te skulpture šupljikavim morskim spužvama neodoljive organičke asocijativnosti. Odaju dojam izuzetne krhkosti slojevitih istanjenih ploha koje u završecima postaju paučinaste u svojoj istanjenosti. Ljepota elegantnosti utkana je kroz profinjenu gradbenost fiberglasa (staklenih vlakana) stopljenih s tekućim porculanom u dugotrajnom procesu ponavljanja postupka sljepljivanja i pečenja, čiji krajnji rezultat je besprijekorna ljepota estetskog uzleta koja se potvrđuje majstorskim poznavanjem tehnike i materijala. Djelo Zatočena u svojoj konačnici krajnji oblik dobilo je u vrijeme korone kada je „sretna kukuljica“ zarobljena, zavijena crnom koprenom. To je rad čija poruka najjače odzvanja prilikama koje su se zbile, pojačavajući to kontrastom crnog i bijelog, kao i strukturom oblikovnih formi.
Iskrenost osjećanja manifestira se kroz nekoliko ciklusa unutar koronarazdoblja: zatvorene akromatske forme, zatvorene kromatske forme i otvorene forme povratka naslovljene Ljeto.
Gotovo logičan slijed vodi nas od poletnih i bezbrižnih oblikovanja otvorenih volumenskih formi ka potpunoj suprotnosti začahurene i zatvorene forme koja se zatvara u sebe samu (Pozitivno/negativno). Ti radovi povratak su iskonskim počecima jednostavne i primarne oblikovnosti. Začahureni oblutci istovremeno su monumentalni i skromni, javni i intimni, ali ono što je najvažnije – izriču postojanje života. Kroz njih se autorica ispovijeda, zatvara u svoj svijet u kojem pronalazi mir. Potreba zatvaranja i izoliranja u trenucima opasnosti apsolutno je normalna reakcija, koja je i produkt prvih radova. Njihova oblina zrači toplinom i taktilnom ugodom, a akromatske igre crne i bijele u gruboj teksturi površine jedine su naznake kojima djela komuniciraju s promatračem. Postupno se oblutci transformiraju i prerastaju u forme izduženih oblih vertikala, prkoseći nemoći horizontale, istovremeno izazivajući osjećaj bunta. Završeci su formirani malenim izduženim eruptivnim krajem kao da ne mogu više izdržati zatomljenost zatvorenosti te traže način kojim će buknuti.
Manji ciklus čine artefakti srcolika oblika ekspresivnog kolorističkog tretmana (Hoću boje!, Veselje!, Ne mogu biti više u strahu, Kišno poslijepodne). Kolorit zemljanih tonova autorica postiže raznim bojama gline dok su ostale boje rezultat tehnike engobe u kojoj se glina miješa s pigmentima boja. Eksperimentiranje u snažnom koloritu novina je u autoričinu stvaralaštvu koje se do sada zadržavalo u strogim monokromatskim odrednicama. Kolorističke igre nemirne titrave površine još su jedan znak njene nesputanosti i slobode te želja da izrazi što više slobode kao i prkosa u trenucima sputanosti.
Serija naslovljena Ljeto ponovno vraća senzibilitet lakoće i gibljivosti forme u djela Danijele Pičuljan. Kao da je sve svoje tegobe ispovjedila kroz nabrojene cikluse te se sretna duha ponovno vraća starim temeljima oblikovnosti koju sugerira njena nutrina nanovo ispunjena životnom radošću. Amorfne tvorbe nose u sebi trenutke istinskog predavanja glinenoj tvari u zanosu stvaranja, čije oblikovanje ostaje zabilježeno u svakoj pori tkiva koje se predaje igri valovlja, uzburkane no uvijek dosljedne vizije stvaraoca čiji zanos ostaje primiren. Te natruhe naslućene suzdržanosti otkrivaju Danijelinu odanost izvorištu porculana (Kina i Japan) koji nas svojom delikatnošću obogaćuje u duhovnim i vizualnim slojevima.
Ova izložba jasno posvjedočuje Danijelin stalni dodir s glinom i zovom stvaralačke inspiracije te potvrđuje njenu nepresušnu imaginaciju koja će ju, sigurni smo, odvesti u još brojne umjetničke avanture prepune novih istraživanja i obogaćivanja u području keramike, u nepredvidivim dijalozima poput ovog iz doba korone, no sugovornici ostaju isti: autorica i glina.
Elizabeta Igrec
Klikni na digitalni KATALOG: https://atelijerpiculjan.hr/wp-content/uploads/2021/04/Zapisi-utrnulog-vremena-katalog-web.pdf