lux vitae

lux vitae

samostalna izložba, Umag, MMC, 2019.

kustos izložbe: Višnja Slavica Gabout

 

Predgovor iz kataloga:

 

Svjetlost je početak i ishodište; izvor i uzrok; vodeći princip i primordijalni životni element.  Ona stoji na samom početku Geneze i njome započinje egzistencija univerzuma, život i spoznaja:

 

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.

I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.“

(Postanak/Stvaranje svijeta- Počeci svijeta i čovječanstva, iz Prve knjige Mojsijeva Petoknjižja)

 

Stvarnost koja nas okružuje doživljavamo isključivo zahvaljujući svjetlosti, koja  međutim može biti neopipljiva, ali i opipljiva. Ona oblikuje našu predodžbu stvarnosti, mijenja dimenzije prostora i vremena, kao i osjećaj taktilnosti materije. S jedne strane, ona je materija bez oblika, ali je s druge materija koja lako zauzima oblik. Svjetlost je kozmička oplodna sila i majka života, od koje potiče sav zemaljski život  te njegova snaga i energija.  Kroz povijest civilizacije čovjek je prikazivao i slavio energiju, svjetlost, život, stvaranje, ljepotu jedinstvenog postojanja, kao i veliku Prirodu koja ga okružuje. U svim mitovima i predajama svjetlost kao i čovjek stvoreni su sjedinjenjem kozmičke pozitivne i negativne energije. Takvo stvaranje je univerzalno, jer stapanje polariteta uvijek rađa kreaciju; ili kozmičku objavu; ili  prosvjetljenje. Svjetlost i tama dva su lica iste cjeline i dva pola pomirenih suprotnosti: yin i yang. Komplementarne su to vrijednosti jednoga razvojnog ciklusa, na kozmičkim razinama i u ljudskom životu. Kad je čovjek počeo tražiti smisao u životu, svjetlost je postala jedna od najmoćnijih metafora za iskazivanje vječnosti i prolaznosti; vlastitog postojanja i vlastitog bitka; za suočavanje sa samim sobom, svojom životnom sredinom i s prirodom. Promatranjem prirode, njenih mijena i metamorfoza, čovjek ulazi u introspektivne rasprave sa samim sobom, poistovjećujući svoju sudbinu sa sudbinom svjetlosti. Ali tragajući i za onim unutarnjim svjetlom – univerzalnom esencijom duhovno-kreativne spoznaje.

Danijela Pičuljan je ambijentalnu instalaciju Lux Vitae posvetila „iskri stvaranja svijeta, ljepoti svjetla i rađanju života“. Pritom je velika Priroda tu bila njezina najveća inspiracija i iz nje je crpila oblike za sve svoje kiparski oblikovane  porculanske forme. Prirodu ona međutim direktno ne prepisuje, nego viđeno autorski modificira, koncipirajući ideju o „svjetlu života“ kao suvremenu vizualnu metaforu kojom uprizoruje prasliku postanka života. Kao scenu u kojoj forme bubre, a njihove epiderme pucaju i rastvaraju se pred navalom svjetlošću pokrenutoga života, koji iz dubine organskih formi kulja van, u okolni prostor. U oblikovanju prisutno je krajnje reduciranje i sintetiziranje, ali istodobno i rastvaranje i rastakanja forme, što daje mogućnost beskrajnih transformacija i igre sa svjetlom, čemu pridonosi  transparentnost opne volumena, kao i bogata tekstura površine. Svjetlost tu pritom postaje kiparski mag prirode, koji transformira  šupljine i raspukline u svjetlosne „punine“, preoblikujući volumene i naizgled ih mijenjajući, rastvarajući ih prodorima kroz otvore – ili ih svjetlom spajajući, time se ugledajući u Prirodu, gdje „sve stalna mijena jest“. Pomičući na taj način percepciju te otvarajući pogled prema davnim – ili možda nekim budućim imaginarnim svjetovima.

 

Višnja Slavica