Rastvaranje bjelina

Rastvaranje bjelina

Skulpture/objekti i instalacije Danijele Pičuljan, premda monokromne, bijele, naglašeno su sugestivne i ekspresivne, te prepune vizualno-taktilnog bogatstva. A ono izvire iz promišljenog zajedništva materijala korištenog za izradu ovih radova. Jednog tvrdog ali krhkog, a drugog mekog i prilagodljivog. Oba, međutim, iskonska i topla, podatna i taktilna, koji spojeni zajedno, žive jedan novi život. Žive život rafiniranih, sugestivnih oblika, koji su istodobno smireni i razigrani, stalni i promjenjivi. Koji šire oko sebe mir i spokoj – i u isti mah gibljivost i životnu pokrenutost. Autoričin cilj je maksimalna aktivacija svih naših senzora, pa ona koristi materijale visoke asocijativnosti – ponajprije glinu, koja je primordijalna i izuzetno haptička. U ekspresivno zajedništvo s njom ona upliće vunu, pa ova sinergija u njezinim radovima odašilje značenjski gustu i vizualno sugestivnu poruku. Poruku koja je nabijena energijom, šireći u okolni prostor gotovo opipljive vibracije. Sinergije medija i materijala uvijek su autorima bile kreativni poticaj za nova istraživanja. Jer takva sučeljavanja redovno rađaju nove cjeline i cikluse, nove sadržaje, drukčije i neočekivane  prostorno – vremenske dimenzije. A to je ono što je uvijek intrigantno. Mnogo od toga bilo je intrigantno i Danijeli Pičuljan, koja je u najnovijem ciklusu – „Rastvaranje bjelina“, združivši keramičku materiju i tekstil s imaginacijom i memorijom, stvorila sugestivne, asocijativne radove snažne simbolike koji zrače energijom i koji zbog svojih tvarnih, taktilnih i kolorističkih karakteristika stupaju u neposredne dijaloge sa svijetom oko sebe.

Danijela Pičuljan u svojim skulpturama/objektima i instalacijama naglasak prije svega stavlja na formu, strukturu i materiju, ali nije joj manje važna niti površina i njezina bogata izražajnost. Pritom joj je inspiracijsko polazište priroda; ponajčešće odjeci neke zbilje koji dopiru iz autorici bliskog svijeta školjaka i puževa, koji u svojim zavojnicama kriju tragove iskona i spirale bezvremenosti. Tijekom likovne razrade autorica, međutim, gotovo u potpunosti modificira i transformira mimezis, pretvarajući ga u jednu sasvim novu stvarnost. Stvarnost u kojoj komuniciramo s elementarnim, čak lapidarnim formama jednog paralelnog svijeta nekih drukčijih frekvencija. Njihovo iščitavanje traži naše mentalno aktiviranje, navodeći nas da u profinjenom purizmu ovih sažetih, jezgrovitih formi, kao i u njihovim bestežinskim, astralnim bjelinama pronalazimo ne samo vizualno – poetsko, nego i duhovno-meditativno bogatstvo. Ipak, ovi radovi su, koliko naizgled dematerijalizirani, toliko i materički opipljivi i tvarni. Jer dok s jedne strane teže zgušnjavanju, sintetiziranju, pa čak i apstrahiranju, što ih puni simbolikom, dok im bjelina daje neku bestežinsku dimenziju, s druge strane oni pokazuju obilje izražajnih mogućnosti samoga materijala, prije svega keramike/gline, a onda i vune, te njihovih vizualnih i taktilnih karakteristika, koje se ojačavaju u međusobnoj simbiozi. Krajnji rezultat su izuzetno profinjene taktile, poetično-ekspresivne i sugerstivno-simbolične, koje traže ruku da ih dodirne i senzibilno oko                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                    koje će u jednostavnosti njihove oblikovno-kolorističke askeze znati pronaći poseban vizualni doživljaj.

Forme Danijele Pičuljan znalački su pročišćene i svedene na one najelementarnije, kozmičke: na kugle, diskove, oprostorene prstenove, spirale. Kad se promatraju iz udaljenosti, one djeluju postojano i tiho, mirno i monumentalno. Ali približavanjem i zagledanjem u njihovu površinu otkriva se zaigranost i pričljivost. Isto tako i ispodpovršinska napetost i tektonsko gibanje uslijed nadiranja unutarnjih sila. Najposlije, čini se kao da svjedočimo popuštanju i pucanju površine, te rastvaranju bjeline volumena pod nekim unutarnjim pritiskom – i probojem. Svjedočimo trenutku kataklizme – ili novoga rađanja. Iz unutrašnjosti svih tih bijelih formi, na mjestima raspuknuća, nahrupljuje život. Pupa, buja i raste organska tvar (vuna), rođena možda nekad, takva, u nekom makro-kozmičkom događaju, pa se otad, kao stalno mikro-rađanje prirode, događa u cikličkom ritmu svakodnevno oko nas.

Višnja Slavica Gabout